Nyslimaris

Evo i ja se počeh oglašavati u prostoru...hehe!!Ne znam točno kako bih počela pa ću izostaviti duge uvode,uljepšavanja,interpunkcijske i gramatičke greške.Sve to je nevažno,sada samo želim iz sebe izbaciti ova melankolična stanja koja su se ugnijezdila u(ne razaznajem kojem točno)kutku mog razbora,i neumorno me progone.

Jedan mali Mefistofeles nadvio mi se nad bićem,a pomislih da sam porazila sve svoje demone,,,no,ponekada se vraćaju!Ne pišem sad roman,temelj romana mora biti shvaćanje istine,poimanje realnosti.A ja više ne shvaćam ništa!...Izgubljena!...Realnost???(sodoma i gomora)...Istina?Rijetkost!Jedan pisac bi trebao imati nešto soli u glavi,te vrlo zdrav neravni razum...mislim da više nemam niti jedno od navedenog.Pisac...hmmm...naravno nikada neću postati.Posjedujem samo bujnu imaginaciju.

Iako ovo nije imaginarna priča.Ovo je realističan tekst jasno nađen u magluštinama mog svagdanjeg života.Da budem preciznija,u posljednje vrijeme okolnosti su se drastično izmijenile.Još prije svega tri mjeseca sve mi je teklo polako,na kapaljku...standardna ugodna monotonija življenja,rutina u kojoj si siguran i opušten.

Puna želja,entuzijazma i planova spremnih za realizaciju.Sretna,ispunjena,u vezi...vezala se za čovjeka mornarskim čvorovima.Ali!!!Uvijek postojano to¨ali¨...

Čudno je sad govoriti o tom vremenu kao o nečemu što je davno prošlo;pa ipak ne može se sumnjati u to da je ono prošlo.Uopće...mi nekako brzo izrastamo,

zasićujemo se,padamo u razočaranje ne stigavši ni da se čestito očaramo.Rastemo brzo div-junački,ne sa svakim danom,već sa svakim satom,no pošto izrastemo

ne znamo što da radimo sa svojim rastom.Nama odjednom postaje jasno,i zagušljivo jer kod nas se formiraju samo nekakve široke prirode,a svijet je uzak i nizak;

nemaš gdje da se razmašeš,čitav da se ispraviš.I tako sjedimo mi,skupivši se,zgrbivši se pod teretom saznanja i sumnje,u potpunom neradu sve dok nas ne razdrma nešto posve izvanredno.Tako je to u krupnim stvarima,isto se dešava u sitnim.Izvanredna stanja više ne želim brojati...bilo je previše turbulencija kod mene,nikada ravnoteže,Život mi se stalno događa u maksimalnoj izvedbi...zašto??Jesam li bila bezobrazna?Ne razumijem?Zar je ponekada poželjeti nešto više negativno?

Izgleda da je...bar što se mene tiče!Ovdje vlada pravilo;biti lišen želja,promjena,samo čist um i kristalno jasan naum...U jednom trenutku zahtijevala sam malu promjenu,u drugom ostadoh sama sa teškim buncanjem bolesne duše,i razdraženosti sputane misli.Mozak mi još ni sada ne želi pojmiti da sam fizički taknuta,valjda se još nije u nutrini oporavio od posljednje situacije.Opet se srušila cijela jedna percepcija misli.Čovjek ne bi drugome vjerovao,kada bi mu ovaj pokušao objasniti kako fizičko tijelo pogubno djeluje na mentalno.Postala sam podvojena ličnost,a ustvari sam bolesna.Praktički se cijeli život borim sa fizičkim tijelom(za to vrijeme se stanje uma razvija u nemogućim smjerovima)jednostavno me ne sluša,a ponešto sam dobila na dar iz nasljednog gena.Većina problema se manifestira na desnoj strani, takozvanoj muškoj...da ne povjeruješ zar ne??Nije mi još uvijek bistra ta enigma oko muške strane.Možda prestanem ranjavati tijeloako se u realnosti izbalansiram sa demonima bijesa koji su uzročno-posljedično stanje izazvano od strane dobro mi znanih muškaraca?Može li uopće čovjek snagom uma razoriti vlastitu fiziku do te mjere?Možda samo brijem...ili si ne želim priznati da sam se sama toliko progutala?Netko je na duhovit način rekao da smo svi mi psiholozi i psihoterapeuti,tako je moja vlastita psihoanaliza pokazala da sam jednim dobrim udjelom kriva...zato se nemam pravo žaliti.I mnogi od vas znaju iz iskustva,da kada duša nema mira po tijelu se događaju metamorfoze...izobličenost lica,tjeskoba koja izbija na koži,nesanica...i dugi niz raznih faktora.Ključ je u razumijevanju onoga što zovemo funkcioniranje ličnosti,a što opet svatko individualno prepoznaje.Tako ja znam za sebe.Teško mi je priznati da sam ja dijelomično kriva za stanje s kojim se nosim,no tko me jebe kada pustim svakom kurcu da me gazi...taj sindrom bih nazvala nekim oblikom sadizma.Ja jednostavno uživam da me netko pati,i dopuštam si to.

Uživm u crnjaku,paatim sama sebe ponekada okrivljujući druge za to...Tko me jebe kada se ne znam oduprijeti.Jebeni sadistički hipohondar!!

Ne tražim empatiju sad,nego samo neobavezne letimične osvrte u svrhu pražnjenja moje mentalne sfere.Sve barijere tuge i boli su toliko daleko postavljene,da u trenutku pomislim kako su prevelik zalogaj čak i za mene...Trenutno me sputava to što me ignorira osoba do koje mi je stalo,i što već mjesec dana odlazim na dijalizu.

Sa tom drugom pojavom se dobro nosim...čin je malo morbidan!Ritual se ponavlja beskonačno,svaki put kada odlazim uzmu mi moj životni nektar na mehaničku obradu.Krv se ostane nepomično hladiti u prozirnoj silikonskoj cjevčici,dok ne pouste i drugi protok.Prodornim vriskom me doziva,para tišinu sječe ju poput britve

Ali nitko drugi to ne čuje.Čujem samo ja,dešava se u meni...vezani smo univerzalnim jezikom.Vapi za povratkom u moje toplo tijelo.

U sigurno stanište,gdje može bezbrižno tumarati do kraja svijeta,Ovaj android koji nema izgled čovjeka filtrira i grije slatku crvenu masu,a njoj se

ne sviđa,buni se protiv membrana,mašina,igala željna povratka u moje-svoje biće.Cijevi se prostiru po cijelom krevetu kao razapete ribarske strune.

Mirno čekaju svoj plijen,koji se u jecaju račva na pola.Scena je kaotična,to se danas traži.Krv brzim tempom cirkulira,kruži,ulazi u mene i ponovno gonjena izlazi.

Gubi se u metalnoj utrobi mašine.Vrela je ta moja krv,prava vulkanska!Držim ju u rukama pa žari,peče.Osjećam toplinu rasplinutu po čitavoj sobi.

Drugi ljudi nisu tako topli.Leže nepomični poput zaklanih svinjskih polovica.Ne pokazuju znakove života.Njihova krv se više niti ne buni.

Oni su postali¨ono¨...jedan veliki umjetni organizam na izdahu.U tišinu ih je odvukao androidni gospodin Dijalizator.Ja se borim,i vrištim!

Tko će se zauzeti za moje tijelo,moju krv ako ne ja?...U vratu mi se nalazi centralni kateter,koji je centar neudobnosti i nelagodnosti.

Služi svrsi igrajući sporednu ulogu,pa se zbog toga stalno nešto buni sukobljava sa neumornim protokom krvi.Koči,blokira,zatvara ulaz u tijelo,vene,arterie.

Stvara guste ugruške koji mogu zaustaviti rad srca.Moje srce!Kako veselo poskakuje to srce,a rasteže se od procesa kao harmonika.

Hoće li jednom puknuti?Ubrzo?Puklo je zbog muškarca,kakva ironija!...Proces se ponavlj tri puta tjedno po četiri sata.

Ta četiri sata se ponekada gube u određenoj vrsti zrakopraznog prostora.Kao da svako ukopčavanje pauziram četiri godine.

Presjek stvarnosti,i stanje na čekanju...sve se zaustavlja,rast kose,otpadanje trepavica...Svaki put sve tiši glas,bljedilo u licu sve istančanije kao na porculanskim lutkama-porculanski ten.Podočnjaci poput ljetnih prezrelih šljiva presijavaju se u purpurnim nijansama.

U ruci mi se nalazi fistula,zamišljam da je nekakav satelit ili još čudnija naprava.Šumi,žubori,grgolji,vibrira...totalno neobjašnjiva pojava!

Danas sam se predala Dijalizatoru u ruke,kako bih mu postala vječna nevjesta.Odbio me zbog mog buntovnog temperamenta,i uzvratio bolnim

grčevima...kugle u tijelu kidaju mišiće,melju mesarske mašine.

Još jedan usrani dan...prepuštena mehaničkoj filtraciji maštam,maštam o nekom drugom ja,i potajno ga živim u najmračnijem kutku razbora.

Savršen je to svijet.mrtvački tih daleko od pištanja dijalizatora.Ugodan poput plodne vodice u majčinoj utrobi.

Pluralan prostor gdje  dječja krinka skriva um starog mislioca...svijet gdje mašina ne briše radost življenja.

Naposljetku razmišljanja zaključujem da sam ja jedan od Anđela,koji ispašta grijehe svojih naraštaja,neotkriveni sam biser u tami nestajanja.

Dug je moj put do ponovnog rođenja,ali je jedini za koji znam...i svake noći molim se da mi netko bubreg prepusti,pokloni,da....krvna grupa +A.

Ovo je samo još jedan prolazan usrani dan!